Četiri mjeseca bez plaće, na rubu siromaštva: Radnici ‘Brodotrogira’ postali su žrtve privatiziranog sustava od kojeg sad svi ‘peru ruke’

0
2
Četiri mjeseca bez plaće, na rubu siromaštva: Radnici 'Brodotrogira' postali su žrtve privatiziranog sustava od kojeg sad svi 'peru ruke'


Zid nerazumijevanja
i splet lažnih nadanja
gurnuo ih je među građane
zadnjeg reda i postavio za tek brojke u statistici. Sustav ih je ostavio na
ulici, na rubu siromaštva jer za svoje pošteno odrađene sate u posljednja
četiri mjeseca nisu dobili ni jedan list hrasta lužnjaka koji stoji na
naličju kovanice od 5 lipa.


‘Brodotrogir’
kakav su poznavale starije
generacije otišao je u ropotarnicu povijesti jer fasada cijele priče je ovdje
odavno otpala, mir koji se odašiljao iza škverskih navoza postao je agonija,
postao je rupa koja se stalno širi.

Ni suze više ne mogu skriti jer boli ih svaki
novi povratak u groznu svakodnevicu. Industrija koja je prehranjivala na
stotine obitelji, a Trogir stavljala među svjetske velesile, dotaknula je dno.
Crna slova na bijelom papiru ovjerena pečatom i ostala su samo crna slova jer
umjesto restrukturiranja stigao je strah i neizvjesnost, pravna i financijska
prenošenja, kašnjenje i smanjenje plaća, otkazi i uzbuna.

– Nemamo nikakvih prava. Mi tražimo svoj
kruh, ali ne želimo ga tražiti vani jer smo se borili za ovu državu. Puno ih je
otišlo samo da prehrane svoje obitelji. Zamislite do koje mjere onda dolazi
cijela priča kada djetetu moraš reći da ti otac nema sutra za kruh ili marendu
u školi –
priča Damir Palada, jedan od radnika koji strepi od svakog novog
jutra koje trogirskim kaletama unosi nelagodu.


Predugo čekaju, predugo im se obećava

– Stoljećima se ulagalo u brodogradnju i turizam, godinama je
brodogradnja bila jedna od temeljnih grana u cijeloj Dalmaciji, a gdje smo sad
došli
– pita se Palada dok govori tužnu sudbinu koju dijeli još na desetke
kolega. Bez 3.200 kuna plaće ostali su još u svibnju, tri mjeseca je uskočila
država, a od tada se nije dogodilo porinuće brodova nego tek porinuća ljudskih
života koja su ostala bez svake slamke spasa.

Milijardu kuna državne
potpore
i stvarni ciljevi i namjere Danka Končara, koji je došao u trogirski
škver, i dan danas se bez kakvog potvrđenog zaključka prekopavaju.

Predugo čekaju. Predugo im se obećava. Život prolazi, a oni se osjećaju
kao da stoje u mjestu.

– Zamislite kakav je bio naš Božić – dodaje Damir koji tvrdi da bi i
prešli preko svega da su barem za Božić dobili jednu plaću i bakalar. Samo to.
Toliko malo, a njima sve.

‘Mojih 20 godina otišlo je u vitar!’

Da sirotinje ima, nije tajna. Da se zbog toga da ne postanu sirotinja na
desetke njih odlučilo otići, poznata je stvar.

– Stali smo ovde po 8 sati, plaćali gorivo da bi došli i onda nemaš
plaće. Godinama tu stoji jedan tanker, valjda kako bi se zamazale oči
da se nešto radi –
govori nam Petar Rožić s puna dva desetljeća radnog
staža. Mirovinu mu je u ‘Brodotrogiru’ dočekao otac.

– Ja očito neću – jada nam se Rožić koji se u zenitu svoga
poslovnog života treba snalaziti za egzistenciju. Uz troje malodobne djece i
nezaposlenu suprugu dobio je otkaz 18. prosinca u minuloj godini.

– Ajme, što reć. Niko te ništa ne pita, ko će ti pomoć. Snađi se
sam
– priča nam i objašnjava svu surovost s kojom se susreo. Naime, na godišnji
odmor je s kolegama poslan od 1. studenog do 1. prosinca. Prvog dana
posljednjeg mjeseca su se vratili na posao i radili punih 18 dana. Nakon
svega šok, saznanje koje ga je dotuklo. Saznao je kako mu je u
studenom prekinut ugovor pa će umjesto naknade za 20 godina
rada dobiti potporu za razdoblje od tek 18 dana.

– Mojih 20 godina rada otišlo je u vitar – jedva suspreže emocije naš
sugovornik.

Cijeli problem stane u jednu rečenicu: Trogirska brodograđevna tvrtka
doživjela je početak kraja jer državni se aparat posve jednostavno mimoilazio i
mimoilazi, a gimnastika u povezanim sestrinskim tvrtkama i prebacivanje radnika
kako koja tvrtka doživi stečaj vrhunac je kraha.

‘Ucjenjivali su me!’

– Nas tridesetak je tužilo Končara. Ni dan danas se ništa nije pomaklo.
Da je nas trideset nešto postiglo na Sudu onda se on ne bi ovako bahatio –
kaže
Dušan Palada, čovjek koji je u škveru nastradao u svibnju 2009. godine. Kao
odgovor na grešku iznutra i tridesetpostotni invaliditet dobio je uvjet – uzmi
ili ostavi
.

– Prominili su mi ugovor. Bio sam ga prisiljen potpisati ili bi bio
na ulici. Ucjenjivali su me. Ima sam rok od 8 dana. U tom trenutku sam ima
troje maloljetne dice koja su morala živit –
opisuje 57-godišnji dragovoljac
Domovinskog rata.

Smanjen mu je platni koeficijent, oduzete i beneficije, ukinuli su mu
pravo i na godišnji odmor. Dobio je tek dio odštete, a prije dva je mjeseca
umjesto ostatka dobio otkaz. I to su mu ga uručili na kućnu adresu jer ga on
nije htio potpisati.

Podršku škveranima dao je i Ivo Pantelić koji je, nakon što je uvidio
katastrofalnu budućnost, odlučio otići nakon 18 godina rada na škverskim
navozima.

– Bili smo po terenu pa nas je to spasilo. Otišli smo na vrime iz firme.
Srićom. Dobili smo nekakvu otpremninu dok su ljudi još radili. Kad smo prestali
dobivati plaće reka sam direktoru da je gotovo
– veli nam.

Trogirski gradonačelnik je uz radnike

Među prozvanima za stravu u škveru našao se i Ante Bilić, gradonačelnik
Trogira iz redova SDP-a. I on je svojevremeno sjedio u Nadzornom odboru
‘Brodotrogira’. I on je 2018. godine, u travnju, na tematskoj sjednici Gradskog
vijeća o stanju u nekada ponosu hrvatske brodogradnje, nastavak
proizvodnje u trogirskom divu okarakterizirao kao pitanje od iznimne važnosti.

– Skoro trećina proračuna grada Trogira puni se iz Brodotrogira pa nam
je cilj da se nastavi proizvodnja u gradu kako ne bi došlo do socijalnih
problema u gradu
– tada je govorio Bilić.

– Situacija nije onakva kakvu smo priželjkivali. U više smo navrata
stali iz radnika i Brodotrogira i sada očekujemo da se ispoštuju sva
radnička prava zajamčena Zakonom i kolektivnim ugovorom. Ono što kao grad
možemo napraviti je čvrsto kazati kako se Prostorni plan neće mijenjati i kako
područje škvera neće dobiti nikakvu drugu namjenu. Mi nemamo puno izbora i ne
možemo intenzivnije pomoći, ali svakako očekujemo uključivanje države –
gotovo
tri godine poslije u razgovoru nam je rekao trogirski gradonačelnik.

– Kada je stigao Danko Končar u Trogir bilo je puno ambicija i planova,
što je krenulo po zlu –
pitamo SDP-ovca.

– Teško mi je detaljno nešto kazati, ali točno je da sve nije išlo u
očekivanom smjeru kada je škver privatiziran. Gdje je pošlo po zlu s ove mi je
pozicije teško reći. Sigurno da ima više razloga. Uprava i vlasnik će to znati.

Ima li Danko Končar podršku s vaše strane – prekinuli smo čelnika
Trogira protupitanjem.

– Imena nisu bitna. Mi stoji uz ‘Brodotrogir’ kao tvrtku. Mi želimo da
se brodogradnja održi. Danko Končar nije postao vlasnik mojom voljom –

odgovorio nam je Bilić ističući kako je on uz radnike te kako inzistira na
poštivanje zajamčenih radničkih prava
.

Vratimo li se na početak priče s Končarom sasvim je jasno napisano kako
će baš ovaj, često puta nazivani ‘svjetski kralj kroma’, od 2013. do kraja
2016. godine u trogirski škver uložiti nešto više od milijarde kuna, a dodatnim
iznosom zbrinuti radnike, čini se kako je tekst daleko od stvarnost.

– Umjesto u brodogradnju Končar je trošio u hotelsko-apartmansko
naselje ‘Medena’. Obnavljali su ga čak i radnici iz ‘Brodotrogira’. Ovo je još
jedna potvrda ortačkog kapitalizma iz Slovenske 9 te pokazatelj kako
država troši novac za kampanje HDZ-u i SDP-u! –
oštro se usprotivio jednoumlju
Sinjanin Miro Bulj koji je stao uz radnike, kao i više puta dosad u slučajevima
posrnulih lokalnih pogona.

I dok god sustav u ovim ljudima, koji se snalaze za osnovne životne
potrebe, ne prepozna ljude kojima mora pomoći, ni oni, a niti mi, nećemo
odustati. Borba za dostojanstvo ovdje tek kreće.

Pokušali smo nešto više doznati i od članova dinastije Končar. Neki nam
na pozive nisu odgovarali, drugi su nam ih pak bezobzirno završavali spuštanjem
slušalice.



Source link

Facebook Komentari